Japanski jezik govori se u Japanu (više od 120 mil.) te u iseljeništvu (SAD, Brazil i dr.). Dijalekti su istočni (sjeveroist. dio otoka Honshūa), zapadni (zap. dio Honshūa i otok Shikoku) te južni (otok Kyūshū); od njih se znatno razlikuju dijalekti otoka Ryukyu (o. 1 mil.), koji se onda katkad smatraju posebnim jezikom. Piše se od VIII. st. (→ japansko pismo). Od IX–X. st. nastaje književni jezik (bungo) na osnovi govora grada Kyota; od XIII–XIV. st. postoje već veće razlike između razgovornoga jezika i književnoga, no od XVI. st. piše se i razgovornim. Od 2. pol. XIX. st. standardnomu je jeziku osnovica govor grada Tokyja, s nekim elementima govora Kyota; od sred. XX. st. iz upotrebe se pomalo gubi bungo. Povijest jezika dijeli se na starojapanski (prije VIII. st.), kasni starojapanski (IX–XI), srednjojapanski (XII–XVI) i novojapanski. Među drugim altajskim jezicima izgleda da je japanskomu blizak jezik zemlje Koguryo, koja je do VII. st. obuhvaćala područje sjeveroist. dijela Korejskoga poluotoka i dio Mandžurije. Od dvjestotinjak elemenata prepoznatljivih u mjesnim imenima i drugdje, zapisanima u XII. st., mnogi se mogu dobro usporediti sa starojapanskim.